Pamćenje je misaona tvorevina svojstvena samo ljudima. Ono nije samo po sebi misaona tvorba. Pamćenje je mnogo više od toga. Pamćenje, bilo da je kolektivno ili individualno, predstavlja snagu koja pokreće ogromnu ljudsku energiju, koja iz temelja drma uspavane i ustajale ljudske duše i ljudska tjelesa.
Kučko pamćenje je, izgleda, dragulj među drugim pamćenjima. Malo koje pleme pamti svoju istoriju, svoju prošlost kao Kuči. Jovan Erdeljanović kaže: „Nigde, ama baš nigde, nisam zapazio nadmoć ljudskog pamćenja kao u Kučima. U Kučima se pamti sve ono što treba i valja zapamtiti, što služi kao putokaz za budući život, za buduća pokolenja”.
Kuči pamte i nikada ne zaboravljaju ono što opominje, odnosno događaje koji su za sobom ostavili duboki, mrski i odvratni trag. Riječ je o pamćenju kao opomeni i upozorenju da se tako nešto ne može, ne smije zaboraviti, niti se pak smije ponovo dogoditi. Na tom fonu je kučko pamćenje Prve pohare Kuča, Druge pohare Kuča, austrijska okupacija, kao i mnoga i golema stradanja od gladi i zlonaputanja od nemila do nedraga.
Pamte Kuči, a kako ne bi pamtili, svoje slavne pobjede: Slom turaka niz Malo orljevo, Slom turaka niz Veliko orljevo, Velji boj na Fundini i mnoge druge bitke. Pamte Kuči i svoje čojske i junačke vertikale, kao što je Vojvoda Radonja Petrović, Đulja Jovanov Milić, Marko Miljanov Popović, Novak Milošev Vujadinović i mnogi, mnogi drugi.
Sve su to veličine koje za vazda brane Kuče od nepočinstava, od ljudskog ništavila, od „taloga” u koji se zaglibljuje ljudska svijest i savjest. Tako se, na primjer, ovih dana „probudilo” kučko pamćenje i svom silinom se srušilo na one koji hoće zlu i zlim ljudima da podignu spomenik. Nesavjesnici, mutivode, zamračeni umovi i poltroni svakoje vrste dižu dva prsta ne znajući šta čine i kakve su reperkusije takvog činjenja, takvog nepočinstva. No, i pored njihovog zadovoljstva da su izvršili zadatak koji im je postavio njihov vođa, siguran sam da će im se sve to sjutra obiti o glavu. Osim toga, više sam nego siguran da će im se dogoditi ono iz narodne epske pjesme: „Što majstori danju sagradili, to im vile noću porušile”. To je naprosto usud koji mora da prati one bez trunke svijesti i savjesti, oni koji hoće da podižu spomenike koji „smrde” genocidom. Kučko, odnosno ljudsko pamćenje i Božja kazna će jedino spriječiti i onemogućiti sulude vlastodržačke naume. Valjda će Gospod Bog uslišiti glas kučkog pamćenja.
Vlastodržci će se zasigurno poslužiti primjerom iz „Zidanje Skadra”, odnosno, pokušaće da spriječe naume kučke (komske) vile na način što će u temelje spomenika ugraditi nekog sa vrha piramide aktuelne vlasti, kao što su u temelje Skadra na Bojani ugrdili tijelo mlade Gojkovice. No, ako to učine, iz temelja spomenika neće izvirati melem mlijeko, već ljudska zloba i nemoral od kojih se „truju” pokolenja.
Postoji i jedno svježe kučko pamćenje-pamćenje koje nikada neće potamniti.
Nema tog Kuča koji će ikada zaboraviti proteste protiv NATO agresora koji su se baš ovdje na Ublima dogodili, organizovali. Tresle su se kučke gore i planine od siline protesta. Tresle su se i kučke planine kada je NATO raketa udarila u podnožju Žijeva. To je bio svojevstan atak na ponosne, slobodne i nevine kučke planine koje nikoga nijesu provocirale i dirale.
Posebno je zapamćen protest protiv NATO agresije koji je održan na samom kraju 20. vijeka na Ublima. Toliko brojno i žestoko okupljanje nije zapamćeno na ovim našim prostorima. Neprekinute kolone i kolone ljudi slivale su se na Uble. Pjesnik Matija Bećković je izgovorio istorijske pouke i poruke. On je NATO agresiju okarakterisao kao sunovrat zapadne civilizacije i kao varvarski čin.
Tu je duhovno bio prisutan i Marko Miljanov. Zapamćeno je i njegovo obraćanje Srbima.
Ja sam čuo, draga braćo moja,
Da ste opet dopanuli rana
Da dušmani ne daju vam mira
Da ste meta njihovoga hira
Braćo moja,
kosovski potomci
Je su li vam opet otvorili
Te kosovske neprebolne rane
Je su l vrane prokljuvale rane
Je su l Srpčad
plijen grabljivica
Je su l majke žalosnoga lica
Braćo moja, moji melemnici
Vaše rane i moje su rane
Markove riječi su bile melem na ranu Srba koji postradaše od NATO grabljivaca, od NATO siledžija.
Kuči su zapamtili heroje našega doba, heroje i patriote koji su svojim naročitim umijećem, svojim srcem i požrtvovanjem srušili „nevidljivi avion”. Kada su se na našim protestnim skupovima pominjala njihova imena, skandiranju nije bilo kraja. Bili ste naš ponos i naša dika. Kučima je velika čast i zadovoljstvo što ste danas među nama i što nam se pružila prilika da vam prijateljski i srdačno stegnemo ruku.
I na kraju, nekoliko poruka sa ovog kučkog skupa: Mi Kuči nećemo u pakt sa onima koji su nas „darovali” raketama i bombama po glavama stanovnika! Dolje pakt, živjeli Kuči, živjela sloboda! Kuči ne ljube NATO „lance”! Kome zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom! Braćo Kuči, ne dozvolimo da se na našoj teritoriji gomila oružje upereno prema Rusiji, prema Istoku, prema Slovenstvu!
Novo Vujošević